Sandra Meštrović: Arhitektura interijera

Sandra Meštrović diplomirala je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, ali i scenografiju na Accademia di Belle Arti u Firenci.
Nakon osam godina rada u Italiji, vraća se u Zagreb te od 2007. vodi vlastiti ured.
Njeni su interijeri skladni, prepoznatljivi, a nadasve posebni.

Kako ste se odlučili na život u Italiji? Kakvo Vam je bilo radno iskustvo?

Italia je oduvijek bila meka dizajna i dizajna interijera ali i zemlja gdje sam se
osjećala kao da sam se vratila doma. Nakon završenog Fakulteta arhitekture u
Zagrebu bila sam slobodna i odlučila sam pratiti svoje snove i dalje profesionalno rasti. Imala sam već tada 4 godine radnog iskustava jer sam uz studij imala sreću raditi u struci kako bih si sufinancirala život u Zagrebu.
U Italiju sam prvotno došla na 6 mjeseci kako bih učila jezik i stekla neko internacionalno iskustvo dok sam se prijavljivala na postdiplomski studij na Berlage institutu u Amsterdamu u istoj godini. Na Berlage sam u velikoj konkurenciji primljena ali nisam uspjela dobiti stipendiju.
Istovremeno u autorskoj suradnji sa Ipostudio architetti associati na projektu za Banca del Chianti fiorentino osvojili smo prvu nagradu i realizaciju pa su me zvali da nastavimo suradnju na tom i drugim projektima što sam rado prihvatila.

Kako je bilo nemoguće u ovoj struci dobiti radnu dozvolu iz turističke kakvu sam jedino imala, upisala sam na Accademia delle belle arti u Firenci smjer Scenografija misleći da ću biti godinu-dvije studentica radeći ujedno u struci, međutim na kraju sam odslušala i završila sve 4 godine te diplomirala s najboljom ocjenom i pohvalom (roditelji su me učili da se ništa ne ostavlja na pola, haha,.. pa sam tako i na Akademiji bila potpuno predana do kraja).
Za vrijeme četverogodišnjeg studija na Akademiji promijenila sam 4 radna mjesta uvijek stremeći zahtjevnijim zadacima u sektoru dizajna i arhitekture interijera. Pred kraj sam došla na poziciju voditelja Arcabi associates s kojima sam radila najviše na buticima visoke mode najprestižnijih brendova i stvaranju korporativnog identiteta istih u vidu standardiziranja do prepoznatljivosti interijera brendova.

Tu zadnju godinu sam pozvana na Arhitektonski fakultet u Firenci na mjesto asistenta profesora Carlo Mocenni na katedri za arhitektonsko projektiranje. S profesorom Mocennijem sam imala i zanimljivu suradnju na projektu jedne toskanske vile u blizini Siene za poznatog dizajnera obuće. Više godina sam surađivala sa Arh. Albertom Mosetti-jem na vilama u Toskani i adaptacijama firentinskih stanova za talijansko plemstvo tako da mogu reći da sam u 8 godina rada u Italiji, „jezik“ projektiranja i dizajniranja interijera naučila na najzahtjevnijim zadacima.

Moj kriterij za odabir studija gdje sam radila bio je samo i jedino da smo jako slični po senzibilitetu i nikad nisam željela raditi u nekom drugom stilu koji nije moj, iskonski. Studijem scenografije uvela sam znanje i istraživanje rasvjete u moje interijere kao i nešto što zovem 4.dimenzija a radi se o osjećaju, senzaciji prostora. Upravo to je razlog zašto u pravilu ne radim rendere već preferiram prostoručne skice koje direktno crtam u razgovoru s investitorima kao i referentne prikaze efekta koji želim postići. Čak smatram da i profesionalna fotografija interijera mojih realizacija može dokumentirati, ali ne može uloviti ugođaj i toplinu samog prostora. Na kraju svi zaključimo da izgleda neusporedivo hladnije nego u stvarnosti. Mislim da se „finesa“ samog prostora događa u mirnoći ili titraju kombinacija materijala, refleksija i mekoće osvjetljenja koje nekad pojačava dramatičnost, a nekada umiruje. Uvijek to vidim unaprijed, svoju viziju se trudim predočiti korisniku ali volim ostaviti neki detalj za sami kraj, kad sve zaživi da samo dodamo „sjaj u oku“.

Svi moji interijeri su dosta arhitektonski, skulpturalni,
volumenski, jakog koncepta i snažnih linija, jednom riječju „Meštrović-evski“ i to je dio koji fotografija može uhvatiti. To je moj „potpis“ a ostalo je rezultat interakcije s investitorom.

Pretežito radite na projektima interijera. Zašto ste se odlučili fokusirati baš na njih?

Isključivo radim na projektima interijera i korporativnom identitetu na nivou interijera, to je dio koji sam odabrala i izbrusila do kraja, vjerujem u specijalizaciju u svakom području djelovanja ali bez gubitka osjećaja cjeline. Ja sam arhitektica po formaciji i uvijek ću biti, uvijek kažem da radim arhitekturu interijera. Pri tome mislim na spoj funkcije i forme ali i cijele infrastrukture koja je potrebna.

Interijer je dio arhitekture koji je najviše okrenut čovjeku, korisniku i gdje nalazim najveći izazov – iščitati mogućnosti prostora i kako u njega pretočiti sve želje investitora na funkcionalan i cjelovit način. Nemam pristup dizajnera ili dekoratera na način da samo unosim predmete ili dekore koji će oformiti prostor, ja ga i oblikujem, kao skulpturu koja se radi iznutra. Oblikujem ga formom prostora, osvjetljenjem, kombinacijom korištenih materijala i boja. Na taj način koristim i vizualne efekte u smislu oblikovanja i doživljaja prostora, npr. refleksne plohe koje ga povećavaju ili dvije nasuprotne refleksne plohe koje mu daju dojam beskonačnosti. Mogućnosti su neiscrpne, bitna je priča koju želimo ispričati i važno je da je cjelovita, da je to jedna priča a ne omnibus želja natrpanih u jedan prostor.

Oduvijek sam obraćala pažnju na svaki detalj i način kako se on odnosi prema ostatku prostora. Prvi moj idol bio je i ostao Carlo Scarpa (1906-1978), venecijanski arhitekt poznat po izuzetnim interijerima i respektabilnim rekonstrukcijama. Još dok sam studirala arhitekturu, kada sam radila u Atelier-u Hržić, prof. Hržić me „izribao“ da sam „ista kao Scarpa“ jer odmah razmišljam o detaljima, što je meni bio najveći kompliment koji mi je netko mogao dati. Drugi put dok sam radila u Italiji jedan stariji gospodin mi je rekao da ga jako podsjećam na Scarpu u viziji i načinu promišljanja interijera, ovaj put to je bio prijatelj i nekadašnji suradnik Carla Scarpe. Nakon toga više si ništa nisam trebala dokazivati, mislim da sam tada zaključila da sam našla sebe, ostali su samo izazovi sa svakim novim projektnim zadatkom.

Vaši su interijeri posebni i prepoznatljivi. Gdje crpite inspiraciju?

Svaki prostor je inspirativan, unaprijed vidim njegove potencijale ali glavna inspiracija uvijek je čovjek ili grupa korisnika kojoj je namijenjen i koji će ga koristiti.

Što su po Vama odlike dobrog i kvalitetnog interijera?

Po mom mišljenju dobar interijer je lijepo i ugodno uglazbljeno ispunjenje potreba krajnjeg korisnika koje ostavlja prostora da ljudi unesu sebe, svoj trenutak ali i svoju povijest, identitet i stil života a ne dekoriran prostor koji je atraktivan samo ako je svaka vaza na svom mjestu. Ono što je najvažnije da bi interijer bio dobar je da tu glazbu komponira autor a ne korisnik, a da bi je što bolje uglazbio, korisnik mu treba što detaljnije opisati sve svoje želje i potrebe te način života te pokazati što mu se sviđa a što ne.

Osim interijera, imate i druge realizacije. Nedavno ste renovirali staru kamenu kuću na Velom Drveniku. Kako je tekao proces renovacije? S kojim ste se izazovima susreli?

Ne bih to nazvala svojom realizacijom. Radi se o djedovini, kamenim kućicama u
masliniku, koje su dio etno-eko sela Kačine na južnoj strani otoka Drvenika Velog. Ukratko, naše malo mjesto pod suncem, duboko ukorijenjeno u gene ali vrlo skromno i spartansko.

Tamo nema infrastrukture, sve je dosta divlje i surovo a istovremeno tako pitomo i jednostavno. Oduvijek je to mjesto na kojem si slažem kockice prioriteta i vrijednosti, da se nikad ne izgubim od temeljnih vrijednosti koje su mi prenijeli moji roditelji.

Proces renovacije traje više od 25 godina, većinu je napravio moj otac svojim
čudesnim rukama i presložio stare kuće kamenih krovova po starim metodama
građenja. Moje su bile ideje, viđenja, promišljanja. Taj proces još uvijek traje, životne situacije se mijenjaju kao i okolina pa se i ta renovacija diskretno i fino prilagođava.

Koji biste savjet dali mladim arhitektima?

Nađite sebe pa će drugi naći vas. Arhitektura i dizajn su primijenjena umjetnost. Ne zaboravite nikad da radite za ljude a ne vlastite spomenike, ali nikom ne dozvolite da vam ubije polet i strastvenost u stvaranju. Dok god možete učite od onih kojima se divite, možda ste timski igrač a možda samostalni kreativac. U ovom drugom slučaju, kada budete trebali preuzeti sve odgovornosti samostalnog stvaralačkog rada imati će te više iskustva i samopouzdanja. Uživajte u procesu, živite svoj posao, cilj nam nije proizvod već proces i rješenja. Učinimo ovaj svijet ljepšim mjestom.