Nikolina Žabčić zagrebačka je studentica posljednje godine diplomskog studija Animiranog filma na Akademiji likovnih umjetnosti. Kroz studij, Nikolina je imala priliku izlagati svoje radove, raditi za poznate nakladničke kuće i surađivati s ljudima unutar i izvan vlastite struke. Dobitnica je brojnih nagrada među kojima se nalaze i tri Rektorove.
"Od početka studija pokušavam aktivno sudjelovati u projektima koji su usko vezani za moju struku. Tu se izdvajaju suradnje s Muzičkom Akademijom i Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu. Suradnje s Centrom za kulturu Maksimir pružile su mi priliku za izradu uličnih murala. Za nakladničku kuću Fraktura sam prije 4 godine izradila animirani spot, a danas radim za njih kao ilustrator i dizajner naslovnica za knjige. Aktivno djelujem na području ilustracije i izrade vizuala za razne oblike medija. Ilustriram slikovnice, izrađujem plakate i brošure i radim kao grafički dizajner za Galeriju Šira." Do sada je imala 5 samostalnih izlaganja u Zagrebu, Splitu i Ljubljani te je sudjelovala na 30-ak grupnih izložbi.
Nagrade:
2019. – Rektorova nagrada – veliki timski umjetnički rad Operna predstava Gustava Mahlera “Iz čudesnog dječakovog roga”, suradnja Muzičke akademije, Akademije dramskih umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti
2019. – Treće mjesto na javnom natječaju za izradu glavnog vizuala Festivala Svjetske književnosti
2020.- Rektorova nagrada – grupni rad povodom obljetnice smrti Ghandija gdje su se oslikavala panoi ispred Zoološkog vrta s motivima vezanim za Ghandija i njegovu religiju 2021. – Rektorova nagrada – projekt „Umjetnost protiv straha“
2021. – Rektorova nagrada – Opera “Sour Angelica”
2021. – Izrada pobjedničkog vizuala za plakat ovogodišnjeg Festivala Svjetske književnosti
Gdje crpiš inspiraciju?
Inspiraciju ne crpim već ju treniram. Barem sam ja to sama sebi tako objasnila. 😀 Vjerujem da velika većina populacije gleda na nas kreativce kao ljude koji sjede u sofi svojeg dnevnog boravka, puše cigaru uz neko fino vino i gleda u jednu točku prostorije sve dok ga nešto, eto, ne ošamari ili lupne o glavu. Odjednom ispred sebe vidim kristalno jasnu ideju, skicu, crtež, fotografiju ili video. Kad ono- to je inspiracija. Nažalost, moram reći da to nije tako “jednostavno”.
Ima naravno dana koje mogu staviti u ladicu s natpisom ”bez inspiracije”, ali daleko od toga da te iste dane ne radim, vjerojatno i više nego inače. Vjerujem da je više-manje sve u životu lakše ako se to isto ponavlja to jest, prakticira. Moja težnja je uvijek i što više raditi, a taj rad nije uvijek definiran tako da konkretno sjedim pred svojim kompjuterom, crtam ili montiram. Rekla bih čak da je velika polovica mog rada vezana na istraživanje i promatranje.
Početak mog studija je više bio orijentiran u smjeru anatomije, studijama tijela i portretima, a kroz vrijeme se preorijentiralo u druge medije, kulture pa čak i struke. Primjerice, nalazim veliki interes spram kiparstva i grafike što je, kada malo razmislim, izrazito zanimljivo jer sam inicijalno odabrala animirani film kao medij izražavanja. U jako kratkom vremenu me taj moj odabir odveo u smjeru ilustracije koja mi je danas primarni izvor prihoda, a i osobni pristup u slobodnim radovima. No, želim napomenuti kako me ovi moji sporedni afiniteti zovu, te bih se voljela kroz vrijeme i okušati u istima.
Moj posao je u suštini kao i svaki drugi te traži konstantno ulaganje u sebe, kako u praksi, tako i mentalno. Nema previše prostora za slobodu u smislu da izdvojim mjesec dana svog života i ne radim ništa s izgovorom da nemam inspiracije. Radim svakodnevno. Pišem, gledam, čitam, crtkam… Ali, bitna stvar koju želim ovdje istaknuti je ta da mi je velika nit vodilja pozitiva. Sve ono lijepo što nas okružuje na dnevnoj bazi. Težim k tome da moj vlastiti trag odašilje pozitivne misli, da nam izazove osmjeh na licu.
Mediji nas guše s ružnim i tragičnim vijestima na dnevnoj bazi, filmovi su krvoločni, depresivni i morbidni, a samim time su i ljudi koji upijaju sve to- nezadovoljni i tužni.
Cilj mi je odmaknuti tu energiju. Ako ju prihvatim i implementiram u svoj rad, samim time će i mene samu ispuniti svojom tamom. Da sumiram. Sve navedeno me nekako spontano i neplanirano kroz zadnjih par ključnih godina u životu okrenulo u smjeru rada za djecu i s djecom. Najljepše i najbezbrižnije razdoblje koje ne želim izgubiti. Tako da kada radim na svojim slobodnim radovima, vrlo često su oni orijentirani spram djece, ali opet to ne znači i da jedan zreo čovjek ne može vidjeti u njima onu istu poruku kao i maleni.
Koja tehnika ilustracije te najviše ispunjava?
Pretežito prakticiram tehnike u krugu crteža. Oduvijek sam cijenila klasičnu umjetnost te klasične tehnike, pa je time i moj rad većinom na papiru s olovkom i bojicama.
Naravno, svaki projekt i posao iziskuje prilagodbu, kako u vizualnom pristupu i ideji, tako i u tehnici. Radovi koje kreiram za medije su češće digitalne grafike jer tako uspijevam istaknuti određene stavke pomoću boje i poteze kistova koji su možda na papiru ili platnu nježniji.
Također, digitalno crtanje ima jedna veliki plus, a to je brzina. Kada rokovi stisnu i trebam u jednom danu producirati 3 različite stvari onda uvijek posegnem za crtežom na tabletu jer je to jedini način da sve stignem, barem trenutno.
Kada se radi o mojim slobodnim projektima, ovdje u širokom krugu izbjegavam rad na monitoru. Zanimljivo je to kako danas, htjeli mi to ili ne, ako želimo biti primijećen i pokazati svoj rad što većem broju populacije, uvijek na kraju dana svoj rad slikamo i pripremimo za objavu na društvenoj mreži.
Jedan od mojih značajnijih mentora me naučio da je ilustracija širok pojam, te da zapravo može biti bilo što. Skulptura, fotografija, kolaž, što god nam se našlo pod rukama. Znam da to zvuči jako banalno i jednostavno za shvatiti, ali kada bolje razmislimo, koliko nas to ozbiljno shvaća do mjere da i primjenjuje? Trenutno se radi svih obaveza koje me pritišću ne stignem posvetiti svojem osobnom izražavanju i eksperimentiranju s vlastitim rukopisom. Rekla bih da stagniram. Međutim ta stagnacija obuhvaća samo fizičku, ne i mentalnu. Na dnevnoj bazi razmišljam i propitkujem nove mogućnosti i smjerove u kojima želim ići.
Možeš li izdvojiti neki posebno dragi rad?
Uf, ima ih par. 🙂 Ali, svakako bih ovdje izdvojila svoju prvu samostalnu slikovnicu koju sam producirala prošle godine. Slikovnica pod imenom “Snovonoša” je priča autora, a i meni dragog sad već prijatelja, Igora Rajkija.
Igor i ja smo se upoznali prije malo više od godinu dana, kada sam dobila ponudu iz naklade Mala zvona s upitom da ilustriram Igorov tekst.
Priča je nadasve prekrasna.
Pripovjedač ove priče je lik koji je oduvijek želio nositi snove spavačima i sanjačima cijeloga svijeta. On se sa svakom rečenicom pretvara u neki drugi kozmički oblik. Dijeli s nama iskustva svojeg životnog tisućljetnog posla. Preopterećenost posla dovodi ga do zabuna, pa snove pomiješa i donese krivim sanjarima, daje im ideje za nove izume, potiče ih na bliskost i ljubav i još mnogo toga.
Izdvajam ovaj projekt kao jedan od najdražih jer sam u toj priči našla sve ono čemu i sama težim u svom radu. Stvarajući taj nadnaravni svijet snova je za mene bilo ispunjenje snova. Doslovno sam cijelu knjigu isproducirala kroz 10 dana. Nisam mogla prestati crtati.
Budući da mi je ovo bila prva samostalna slikovnica, radeći na njoj dobila sam tu “konačnu” potvrdu u svojoj glavi koja mi govori da je ovo moj poziv. Da na ovaj način, kroz knjigu, želim i trebam komunicirati na van.
Iz tog razloga sam odlučila tu istu priču pretvoriti u kratki animirani film koji sam napravila za završni rad 1. godine diplomskog studija. Bilo je jako zanimljivo vidjeti jednu priču u dva različita medija.
Točka na i ovog projekta bila je promocija slikovnice. Igor i ja smo na promociji otvorili izložbu spomenutih ilustracija i prikazali animirani film.
Imala si već nekoliko samostalnih izložbi. Kakav je osjećaj izlagati svoje radove? Koja ti je izložba ostala u najljepšem sjećanju?
Da, do sada sam imala pet samostalnih izložbi u Zagrebu, Splitu i Ljubljani. Moram reći da su javna izlaganja i pokazivanje radova, segment moje struke koji sam jednostavno prihvatila kao takvog. Jako je bitno dobiti feedback, posebice od ljudi koje najviše cijeniš i gledaš kao neku vrstu uzora i sliku onoga što sam želiš postići.
U početku mi je bilo teško. Bojala sam se kritike i neuspjeha, ali vjerujem da je skoro svakome tako. S vremenom je postalo lakše. Naučila sam dosta od ljudi koji su me mentorirali i usmjeravali, a posebice mi je pomoglo s problemom javnog nastupa. Ne mogu reći da je taj strah u potpunosti nestao, dapače. Još uvijek je prisutan, ali je sada razlika u tome što sam ga prihvatila kao nešto pozitivno jer mi taj isti strah ukazuje na važnost onoga što radim.
Jedna od dražih izložbi mi je bila u sklopu likovne kolonije u Rovinju na kojoj sam sudjelovala prije dvije godine. Više je stvar iskustva, ljudi koje sam upoznala na tom putu, mjesto na kojem smo provodili vrijeme. Simpatičnost cijele kolonije jest u tome što se organizirala u ulici grada Rovinja imenom Grisia, što je i sami naziv kolonije. Duž cijele ulice otvore se svi ateljei te ljudi izađu i izlažu svoje radove. Bilo je jako lijepo za vidjeti raznolikost u tom cijelom projektu.
Imaš li neke životne uzore?
Neka ideološka slika “uzora” je zapravo relativan pojam. Osobno, nalazim ju u ljudima koji su aktivni u svakom aspektu. Žive život punim plućima. Divim se ljudima koji su marljivi, koji grizu i ne dozvoljavaju prepustiti se onom najlakšem rješenju, a to je odustajanje. Ti isti uzori mi ukazuju na to da se ne treba bojati biti drugačiji. Budi svoj i vjeruj u to što radiš jer je to jedini način na uspiješ.
Zapravo, kada bolje razmislim, uzor su mi dobri ljudi. Prije svega, težim k tome da budem dobar čovjek, a to je proces koji traje. Uvelike poštujem kreativce koji me okružuju. Premda mi se radi osobnih preferenci njihov rad možda ne sviđa u tom smislu, dajem veliki respect spram njihovog uloženog truda i vremena, jednako kako i sama želim da ljudi imaju po pitanju mojeg.
Nikad nisam imala potrebu važnost nečijeg djela ili generalno rada umanjiti u svrhu naglašavanja svojeg i vjerujem da se svaki trud treba u najmanju ruku pohvaliti.
Imaš li planove za budućnost?
Trenutno je prva stavka na mom popisu ove godine obraniti diplomski i završiti taj lijepi period studija.
Imam par ideja i želja za svoju budućnost koje trenutno stagniraju radi ovog primarnog cilja. Budući da sam na kraju studija, a život nosi svoje obaveze, trebam uskladiti učenje s poslovima koji su mi zapravo veće veselje i koji mi rješavaju financijsko pitanje.
Svakako ne želim otići iz Hrvatske. Znam da većina sanja o tome da živi i djeluje vani, vjerojatno na mjestima gdje je puno više mogućnosti.
Međutim moram reći kako je meni ovdje sasvim lijepo. U današnje vrijeme je mogućnost rada od doma za nakladu ili studio koji se nalazi na drugom kraju svijeta, neprocjenjivo.
S velikom radošću i unutarnjim mirom mogu reći kako sam u ovom trenutku uspjela ispuniti svoje dosadašnje ciljeve. Stekla sam znanje i iskustvo koje je potrebno za posao koji volim te da si ga u konačnici i sama osiguram.
Sa svime što sada nosim u sebi bih voljela, kroz neko skorije vrijeme, otvoriti nešto svoje. S malim krugom ljudi s kojima sam imala priliku do sada raditi i studirati, započela bi kolektiv. U njemu bi se nalazila nekolicina stručnjaka iz svake grane likovne umjetnosti.
Moj primarni cilj je da unutar kolektiva radim na knjigama. Ilustracija i vizualni jezik me najbolje opisuju. Voljela bi imati mogućnost da svoj izričaj dignem na višu razinu bez ikakvog ograničenja. Željela bi raditi s drugim ljudima koji su izrazito kreativni i sposobni u svrhu širenja spektra interesa, a i poslovnih opcija. To sve sada zvuči apstraktno, ali u suštini je jako jednostavno. Težim k tome da otvorim svoj kulturni centar/galeriju/prostor za edukativne i kreativne radionice. Mjesto otvoreno za sve koji osjete potrebu doći nešto naučiti od nas, a i mi od njih.
