Započinjemo novu rubriku MLADE NADE s arhitekticom Lucijom Grofelnik koja nam je ispričala malo o sebi, o studiju na TU Delftu i o svom radu u svijetu arhitekture.
‘Po završetku preddiplomskog studija arhitekture i urbanizma u Zagrebu 2018. godine, upisujem se na diplomski studij arhitekture na TU Delftu, gdje sam razvila interes za temu revitalizacije nekorištenih i zaboravljenih arhitektonskih, te urbanih javnih prostora. Nakon diplome sam se zaposlila u pulskom studiju Metrocubo, 2020. godine, gdje trenutno radim, te sam se 2021. učlanila u Rare Collective koji se bavi proučavanjem procesa rada u kreativnim strukama.
Tokom fakulteta u Zagrebu izlagala sam studentske radove na Design Districtu (2017.), u Galeriji Šira (2018.) te više puta na samom fakultetu. Osim studentskih pohvala, 2017. sam dobila studentsku nagradu Dragan Boltar za rad na radionici Prostorno planiranje, te 2019. sudjelujem kao suradnik na natječajnom radu za Gradsku Knjižnicu Paromlin, koji je dobio 5. nagradu, autorice Jane Čulek. S katedrom Borders and Territories, koja se bavi pitanjima graničnih područja, odnosno ulogom izgrađenog prostora na granicama, sudjelovala sam u organizaciji konferencije Mediating the Spatiality of Conflicts, te kasnije u realizaciji istoimene publikacije kao grafički editor. Sa grupom studenata diplomske radionice Methods and Analysis, sudjelovala sam u istraživanju koje je objavljeno pod nazivom Where is Skopje? – (Un)Weaving the City, nakon kojeg analize konkretiziram kroz diplomski rad, projekt kulturnog centra u Skoplju. Radove sa diplomskog studija na TU Delftu sam izlagala u BK Expo i BK Corridor, te sam kao član kolektiva Rare, 2021. godine, bila dio tima za organizaciju i kuriranje izložbe Raw u Het Nieuwe Instituut Rotterdam.
Kako si se odlučila na diplomski studij na TU Delft? Kako je izgledao studij tamo? Jesi li zadovoljna odlukom o preseljenju? Što je to razdoblje za tebe značilo?
Arhitektonski fakultet na TU Delftu ima jak program koji se bazira na samoodrživosti i fokusu na materijalnost projekta. Istodobno, programi tamo potiču na opsežno promišljanje konteksta, te izučavanje referenci i tipologija inherentnih nekom mjestu. S jedne strane konkretno, fokusirano i materijalno, s druge vrlo široko, nematerijalno i često neuhvatljivo. Spoj između kojeg je izazovno, ali krucijalno naći ravnotežu u svakome projektu. Upravo toj ravnoteži se na studijima kojima sam tamo prisustvovala davao najveći značaj. Iz tog razloga, kroz sve semestre arhitektonske radionice su popraćene seminarima raznih tematika puno širih od samog projektnog zadatka i konteksta, koji služe kao pomoć, ali i prilika za eksperimentiranje.
Diplomski dio fakulteta organiziran je na način da se svaki student može fokusirati na njemu zanimljive aspekte arhitekture, u pogledu funkcije, mjerila ili načina rada. Tako svaki semestar nosi više predmeta koji se odabiru nego onih koji su zadani, uključujući i studije koji se odabiru prema katedri sa zadanom temom i lokacijom, no često bez zadanog programa i konkretne parcele. S istom diplomom, iz Delfta izlaze ljudi sa raznolikim preferencama i ‘specijalizacijama’ koje su sami razvijali kroz dvije godine, te uz pomoć profesora uspjeli svoje fascinacije obrazložiti na akademskoj razini.
Zanimljivo je kako je sama zgrada fakulteta osmišljena, i koliko ona sama doprinosi načinu poučavanja. Nakon što je stara zgrada Arhitektonskog fakulteta, izgorila 2008. godine, studenti i profesori su se već nakon 6 mjeseci privremeno uselili u zgradu iz 1920. projektiranu za fakultet kemije, u tom trenutku nekorištenu. Nezavršenost i privremeni karakter interijera su se na kraju pokazali najvećom vrijednošću za funkcioniranje fakulteta. Unutrašnjost funkcionira kao otvorena struktura, urbanizam u interijeru, koja dopušta gotovo svakodnevne promjene i preinake od strane studenata i profesora, na taj način generirajući interakcije, ali i provokacije, odnosno preispitivanja uvriježenih načina predavanja i rada u arhitektonskoj struci.
Sve sam to konkretno saznala tek kada sam iz prve ruke doživjela njihov način poučavanja, moram priznati da me do toga trenutka vodila prvenstveno želja za novim iskustvima, upoznavanjem nepoznate sredine i pristupa arhitekturi drugačijeg od onog s kojim sam se do tada upoznala. Još odavno sam odlučila da bih htjela tokom fakulteta ići živjeti u inozemstvo, ne u svrhu potrage za nekim određenim programom ili kulturom, nego kako bih samu sebe bacila u nepoznato na neko vrijeme i vidjela kako ću se snaći. Konkretno TU Delft sam odabrala istražujući u jednom trenutku europske fakultete. Bila sam u potrazi za nečime što mi se činilo drugačije od Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, u pokušaju da čim više proširim vidike i upoznam nove načine rada.
U diplomskom radu bavila si se javnim prostorom Skoplja. Zašto baš Skoplje? Do kojeg si zaključka došla?
Na nekim razinama, Skoplje me podsjeća na Zagreb, u urbanističkom smislu oba su gradovi velikih gesti, manje ili više uspješnih, te arhitekture iz druge polovice 20. stoljeća. Najveća je razlika što je sliku Skoplja u zadnjih 15 godina promijenio još jedan nametnuti sloj, s kakvim se mi u Hrvatskoj ne susrećemo, a to je arhitektura koju bismo mogli nazvati neoklasicističkom. Potaknuta i provedena od strane vlade Sjeverne Makedonije, za cilj je imala jačanje makedonskog identiteta temeljenog na narativu o Aleksandru Velikom. U projektu je osim izgradnje velikog broja novih zgrada u samom centru grada, većinom političkih institucija, iznimno zatvorenih prema javnom prostoru, veliki broj socijalističkih zgrada prekriven neoklasicističkim fasadama.
U tom smislu Skoplje ima osjećaj i poznatog i nepoznatog, no ono najbitnije, dopušta pogled izvana s pozicije kritične distance. Putem njega sam dobila priliku sagledati svoje vlastite stavove prema određenim arhitektonskim stilovima i shvatim koliko neke preferiram iz subjektivnih razloga i obrnuto.
U istraživanju i projektiranju pokušala sam se fokusirati na ono upravo suprotno od velikih gesti, na neplanirane sitnice, koje nastaju sekundarno i organski, i kao posljedicu razvijaju osjećaje zbog kojih neki grad počnemo zvati domom.
Lokacija za projekt je odabrana kao ona koja mi se činila najviše opterećena različitim slojevima, stilovima, zgradama koje vizualno vrište jedna na drugu svaka na svom jeziku. Trg Majke Tereze u samom centru je nekada imao formu javnog amfiteatra koji se spuštao prema rijeci Vardar i funkcionirao kao okupljalište studenata i mladih. Sada je izravnat, zatvoren prema rijeci novim zgradama neoklasicističkog stila, a ispod njega se nalaze dvije etaže parkinga. Odluka je bila pokušati obnoviti funkciju tog javnog prostora kao glavnog okupljališta mladih, ali bez dodatnog vizualnog zasićenja prostora – čim manje mijenjati ono što je već izgrađeno. Projekt je na taj način ograničen na već izgrađen prostor, interijer garaže koji se nalazi ispod trga i koji bi trebao funkcionirati kao medijator između svih funkcija na trgu i različitih jezika.
Oblik, nosiva konstrukcija, dilatacije, veze prema okolnim zgradama i ostali postojeći aspekti garaže, jednog iznimno funkcionalnog, pa čak i nezanimljivog prostora, uvelike utječu na svaku odluku u toku projekta. Umjesto podređivanja onoga nađenog na lokaciji nekom novom sveobuhvatnom konceptu, kompleksnost prostora u koji sam ušla, kako nadzemnog tako i podzemnog, uvjetovala je da razvijem svojevrsni katalog alata – elemenata za uvođenje dnevnog svjetla, formi prostornih oblika i namještaja koji svaki nosi svoju funkciju i aplicira ju na prostor u okruženju. Elementi se kroz interijer pojavljuju u različitim kombinacijama ovisno o uvjetima u svakoj zadanoj mikrolokaciji tog nepreglednog podzemnog interijera.
Zbog prostranosti dolazi do potrebe promisliti komunikacije i posebno projektirati put posjetitelja. Bez obzira na to što je glavni način prilaženja putem vertikalnih komunikacija, one su projektirane kao da se sve nalazi na jednoj razini, gdje dugačke rampe uvode pješaka pod zemlju. Istovremeno, kroz prostor su ponuđeni različiti tipovi vertikalnih i horizontalnih komunikacija, od onih koje su kratke i fokusirane, do onih koje namjerno produžuju put i omogućuje bolje sagledavanje cjelokupnog interijera.
Zbog činjenice da je cijeli interijerski dio projekta ostvaren u podzemlju, jedina fasada koja postoji je ono što zovemo petom fasadom, a u ovom slučaju ona nije fasada koja se doživljava vizualno, već jedino taktilno, kroz korištenje. Intencija je bila zadržati intervenciju sa pješačke razine vidljivu samo u dvije dimenzije i manipulirati tu horizontalu kako bi se dobili različiti načini korištenja. Tako se trg nakosio prema rijeci Vardar, referirajući se na njegovu prvotno zamišljenu formu. Urezivanjem su se stvorili mikroambijenti, a perforiranjem površine atrijima i svjetlicima ostvarila se povezanost sa podzemnim interijerom. Projekt je bio poprilično izazovan, utoliko što počiva na borbi između stupnja kontrole nad onim što se događa u prostoru i onoga što i koliko kontekst dopušta. Strategije su stoga za svaki određen kutak višeslojne, ali su ujedno i donekle nedefinirane – cilj je da se definiraju i dobiju puni oblik kroz interakciju s korisnikom.
Što je to Rare collective?
Rare je kolektiv desetak bivših studenata TU Delfta, osnovan 2020., kojem sam se pridružila ubrzo nakon osnutka, početkom 2021. godine. Nakon diplome javila se želja kod grupe kolega s fakulteta da teme o kojima smo raspravljali i pisali u okviru diplomskog rada nastavimo istraživati i na neki način prezentiramo. Budući da smo se svi nakon diplome zaposlili u arhitektonskim biroima od kojih svaki ima već određeni način rada i procesa projektiranja, počeli smo ih uspoređivati međusobno, ali i sa procesima kakve smo primjenjivali na fakultetu, gdje efikasnost do onih zadnjih trenutaka prije predaje najčešće nije u fokusu.
Pogotovo nas je zaintrigirala podreprezentiranost samog procesa projektiranja, u okviru publiciranih izgrađenih projekata. Neshvaćenost, a ponekad i nedemokratičnost arhitekture možda djelomično proizlazi iz toga.
Kao kolektiv za sada smo organizirali dvije izložbe, prva pod nazivom In Progress, koja je uključivala radove kolega sa fakulteta u Delftu, te izložba Raw, za koju smo organizirali javni poziv za radove, i dobili preko 100 prijava! Obje izložbe su bile u Rotterdamu, a izloženi radovi su uključivali skice, ilustracije, modele, tekstove, video uratke i kombinacije različitih medija. Izloženi su oni radovi koji su nastajali u toku razrade projekta – poneki nedovršeni i grubi, ali i oni koji svojom sofisticiranošću pokazuju sav rad i predanost iza projekta – a koji su svi bili krucijalni dijelovi kreativnog procesa.
Osim izlaganja jako zanimljivih radova studenata arhitekture, pokušali smo izložbu organizirati na pristupačnijoj razini, kako bi pokazali koliko je kreativan proces nepredvidljiv i nelinearan. Na taj smo način pozvali krajnje korisnike da na bilo koji način participiraju, ili se samo informiraju o svom urbanom okruženju i odlukama koje mu prethode. Drago nam je da je posjećenost s obzirom na mjere vezane uz Covid, bila iznad očekivanja i da je značajan postotak bio onih koji nisu iz arhitektonske struke.
Izložba je bila organizirana tako da su radovi bili izloženi prema stupnju dovršenosti projekta koji su autori naznačili u obliku postotka, od 0 do 100%. Tako je posjetitelj prolazio od najmanje do najviše razrađenih radova, putem mape prateći kako se koji rad razvijao. Bilo je zanimljivo vidjeti koliko je individualan svaki proces i kako su bez pravila neki radovi izgledali više artikulirano na 20 nego na 80 posto. U sklopu eventa održali smo i dvije radionice te organizirali tri predavanja kolega koji u arhitekturi koriste alternativne metode rješavanja prostornih problema, odnosno poticanja inspiracije – od pisanja poezije, izrade svjetlosnih instalacija, do pozivanja šire zajednice na participaciju u projektu.
Imaš li kakve planove za budućnost?
U svakom slučaju planiramo u budućnosti nastaviti s radom i diskusijama otvorenim na izložbi Raw. Kao logičan slijed čini nam se publikacija koja će predstaviti neke od radova sa izložbe i dalje razraditi neka od pitanja koja nam se čine najzanimljivija. Koliko je proces zapravo i kružan i linearan u isto vrijeme, prepun prepreka zbog kojih se prividno vraćamo na početak, no svakako smo informiraniji nego kad smo krenuli. Koliko god se to činio kao Sizifov posao, što više takvih krugova prođemo, to sofisticiraniji rezultat dobivamo. Kako smo kroz izložbu, a pogotovo kroz popratne aktivnosti radionica i predavanja, postavili puno pitanja, mislim da su kreativni procesi vrijedna tema za daljnje istraživanje, i radujem se nastaviti sa sličnim aktivnostima.
Također bih htjela nastaviti s radom na temama za koje sam se zainteresirala kroz diplomski rad, pogotovo rehabilitacija zaboravljenih javnih prostora i prenamjena već izgrađenih zgrada. Mislim da oba pitanja rapidno postaju jedna od važnijih u sferi prostornog planiranja gradova. Iako sagledavaju problem s veće udaljenosti, zbog kompleksnosti opet ulaze u materijalnost i detalje, te putem njih zapravo rješavaju šire probleme.
Osim toga imam puno zanimacija i planova koji se mijenjaju jako često. Još uvijek se osjećam kao da tek ulazim u svijet rada i svaki dan učim nešto novo. Trenutno me u praksi jako interesira razrađivanje materijalnosti projekata i rad u detaljnim mjerilima, nešto na čemu nisam toliko radila kroz fakultet. Time se bavim najviše kroz stambenu arhitekturu i interijere, i stvarno nalazim zadovoljstvo u komuniciranju s investitorima i kreiranju njihovih budućih životnih prostora. U svakom slučaju veselim se svemu što mi budućnost nosi.
Zanima li vas pročitati još o MLADIM NADAMA?
Dizajnerica Marta Letica nam je nedavno prezentirala svoj diplomski rad koji možete pogledati ovdje.