Duška Boban splitska je umjetnica i pedagoginja čiji je primarni medij izražavanja fotografija.
Diplomirala je 2000. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom naziv magistra stekla na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani 2013. godine.
Sudjeluje u brojnim izložbama i projektima te uz redovni angažman na području kulture i civilnog društva, često vodi radionice za mlade i odrasle. Članica je Udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), Zagreb; Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika (HULU), Split i Udruge za suvremenu umjetnost KVART, Split. Početkom 2011. pokrenula je neformalnu Inicijativu za Marjan. Aktivna je na polju vizualnih umjetnosti, a njene se fotografije nalaze u stalnom postavu Galerije umjetnina u Splitu. – izvor: Duška Boban
Zašto ste odabrali baš fotografiju kao primarni medij komunikacije?
Fotografija je odabrala mene puno prije nego što sam uopće osvijestila da je postala i moj jezik umjetničkog izražavanja. Trebalo mi je vremena da ju prestanem doživljavati samo medijem za privatno i autorefleksivno, da shvatim da se nije slučajno pojavila među mojim prvim izložbama, da prihvatim njenu autonomnost i prestanem ju manipulirati u kolažima ili ju uvjetovati site-specific aspektima. Prihvaćajući format fotografije, formirala sam se i učila prihvaćati sebe, nositi se sa svijetom u kojem živim.
I danas je uvijek jedan korak ispred mene. Pokazuje mi put tako što mi dojavljuje moje nove interese; pomaže mi da raspoznam vlastite stavove i osjećaje po pitanju različitih osobnih i društvenih aktualnosti; povezuje sadašnji trenutak s prošlima, daje mu smisao u odnosu na ono što dolazi. I nije to tako samo sa mnom. Fotografija je most između najrazličitijih udaljenih stvarnosti i osobnosti od trenutka svog nastanka koji je ubrzao demokratizaciju društva. Oduzela je moćnicima ekskluzivno pravo da jedini za nadolazeća pokoljenja sačuvaju sliku svoga lika. Svima je približila poglede i spoznaje o dalekim mjestima i njihovim stanovnicima. Demokratičnu prirodu dokazuje i time što je ostala zauvijek vjerna svojim izumiteljima, amaterima iz različitih područja znanja i vještina, tako što je ostala otvorena kao profesija i sredstvo umjetničkog izražavanja svima koji za nju imaju ljubavi, bez nužno ostvarenog formalnog fotografskog obrazovanja. Češće od svih drugih umjetnosti, svojom rasprostranjenošću upravo fotografija dokazuje da umjetnikom može biti svaki čovjek koji svijetu ima nešto za reći. O razlozima zašto fotografija – mogla bih još dugo i naširoko pričati.
Vaši radovi prenose vrlo jasne poruke. Jeste li kroz godine iskustva doživjeli buđenje svijesti javnosti, odnosno osvješćivanje prikazane problematike?
Bez dvojbe mogu potvrditi da je svako javno djelovanje u kojem sam sudjelovala, pa tako i umjetničko, dovelo i dovodi do promjene svijesti. Ako se osvrnemo na rad udruge KVART na Trsteniku, jednom od najmnogoljudnijih splitskih četvrti, pričamo o značajnom utjecaju na izgradnju kako zajednice građana tako i publike za suvremenu kulturu i umjetnosti. Manifestacije koje se tamo događaju tijekom gotovo 16 godina, pravi su mali festivali zajedništva i kulture koji nadilazi granice gradske četvrti. Život u kvartu prije i poslije 2006. kada je KVART pokrenut, u odnosu na poznanstva i interakcije među stanovnicima te stanje javnog prostora – ne da se usporediti.
A ne da se usporediti ni značaj Park šume Marjan u percepciji javnosti prije i poslije velikog prosvjeda koji se dogodio na plaži Prva voda 2011. godine, kada sam se počela baviti tim vrijednim spomenikom prirode i kulture. Ipak, to okupljanje samo po sebi ne bi spriječilo provedbu planova za devastaciju Marjana da je ostalo ekscesnim usamljenim događajem u svježijoj povijesti Splita. Tek kontinuirani aktivistički i umjetnički rad skupine ljudi kroz civilne udruge i neformalne organizacije doveo je do toga da je pitanje tretmana PŠ Marjan danas jedno od najvažnijih političkih pitanja grada.
Što se tiče mog umjetničkog projekta Amorella – ploveći grad koji se bavi memoriranjem našeg brodograđevnog i pomorskog naslijeđa, a kojim sam zagovarala osnivanje Muzeja mora u zgradi Dalmacijavina u Gradskoj luci, neposredne emotivne reakcije građana različitih generacija dojmile su me puno više od sramežljivog spominjanja predlaganog muzeja u planovima izgradnje istočne obale od strane naših političkih mastermajndova. Dok ne vidim, ne vjerujem, jer hotelijerizacija Splita ne posustaje. Čak i nedavne gradske vlasti, iako drukčije od prethodnih, otvoreno najavljuju izmiještanje upravne funkcije i javne namjene iz zgrade Banovine u ime useljenja novog hotela na zapadnoj obali. Kao da se prostor Splita već predugo ne planira mimo potreba njegovih stanovnika.
Svojim izložbama i javnim predavanjima uvijek se trudim doprijeti do pripadnika različitih društvenih skupina i zato imam uvid u to kolika je moć umjetnosti da potakne razmišljanja drukčija od onih koje nam nameću dominantne tzv. razvojne politike. Sve u društvu počiva na obrazovanju i informiranosti građana, a umjetnost je u tom smislu bila i ostala među predvodnicima slobodnog mišljenja i djelovanja, istinsko polje artikulacije zanemarenih društvenih pozicija.
Koliku ulogu ima umjetnost u Hrvatskoj? Može li se kod nas kroz umjetnost formirati bolja budućnost?
Mislim da smo usprkos društvenoj klimi koju skoro tri desetljeća prati zadah poslijeraća, živa i umjetnički plodna sredina. Zasigurno nismo internacionalno relevantni kao u doba Exata-51 i Novih tendencija, ali nemamo ni te društvene i produkcijske uvijete. Zato imamo aktivnu umjetničku scenu koja ne dozvoljava da politički naložen zaborav prekrije neposrednu povijest koja je u temeljima naših individualnih i kolektivnih identiteta. Ta nas živa suvremena umjetnička scena i dalje drži povezanima sa širim kulturnim kontekstom Europe i svijeta, čak više od baštinjene tradicije, čega javnost često nije dovoljno svjesna zbog neadekvatnog tretmana suvremene umjetnosti od strane vladajućih struktura.
Usprkos nedostatnoj podršci, umjetnost kod nas nastavlja s postuliranjem novih estetskih i etičkih kriterija, a to pretpostavlja i stvaranje novih stilova življenja i drukčijeg razumijevanja sebe i drugih kao temelja bolje budućnosti.
Kroz čitavu COVID pandemiju umjetnost i umjetnici su bili izrazito teško pogođeni. Kako ste vi proživjeli lockdown? Da li su se umjetnost i kultura vratile na velika vrata?
Sada kad je virus izgubio snagu i pandemija se gasi, usudila bih se primijetiti kako su sami umjetnici, skupa s udrugama civilnog društva i nezavisnim medijima, bili teže pogođeni u godini koja je naplavila ministra kulture Hasanbegovića i njegovu svitu. Nakon što su tada mnogima srezana nužna sredstava za preživljavanje, taj „virus“ još hoda našim ulicama protiv dostojanstvenog života i prijeti ukidanjem nekih od temeljnih ljudskih prava. Na sreću ili nažalost, i danas najjaču zaštitu od tog „virusa“ čine preživjelo civilno društvo, kritički mediji i promišljeno umjetničko djelovanje.
Period pandemije bio je strašan u prvom redu zbog ljudskih gubitaka, a onda i zbog usamljenosti koja je najviše pogodila starije osobe i mlade čiji je proces socijalizacije tek započinjao. Vjerujem da je tada svijest o ugroženosti najosjetljivijih skupina ono što je najviše brinulo umjetnike i druge društveno osviještene pojedince. Umjetnice i umjetnike se često percipira kao senzibilne i krhke, a zapravo je riječ o žilavoj vrsti koja je navikla savladavati poteškoće, između ostalog i uz pomoć vlastitih umjetničkih aspiracija koje daju snagu i smisao svemu. Mnogi od nas su za vrijeme lockdowna dobili priliku odmoriti od ubrzanog života u ovdašnjoj verziji kapitalističkog ustroja, dovršiti svoje umjetničke neprofitabilne projekte i započeti nove istraživačke puteve, uroniti u sebe da bi izronili obnovljeni. Vjerujem da to dokazuje i jedna nova živost koja je nakon svega zavladala na umjetničkoj sceni, a obilježava je radost okupljanja.
Imate li kakve planove za budućnost? Razmišljate li već o nekim novim temama?
Moguće da se moj zaokret od pitanja zaštite arhitektonskog i urbanističkog naslijeđa 20. stoljeća ka pojedinačnim ljudskim pričama počeo događati upravo u tom pandemijskom periodu. Najavila sam ga serijom Zrno-19 čiju sam građu i formu od prije imala naznačenu, ali je tek tada dobila pravi smisao i razlog realizacije. Često je tako s idejama koje se pojave kao neka klica koja s vama raste i razvija se u hodu i dijalogu s vanjskim podražajima, nekada brže, nekada sporije. Već duže vrijeme živim s pričom jednog člana šire obitelji temeljenoj na njegovom dnevniku iz 1945. kojeg sam dobila od oca, ali ne znam kad će odlučiti sve u mom životu staviti po strani i izaći vani.
Sve više me zanimaju participativne forme koje uključuju druge glasove i poglede, a ne samo moj. Radionice fotografije na kojima sudionici uče identificirati i artikulirati vlastite identitete nešto je u čemu u posljednje vrijeme nalazim ispunjenje. Nedavno sam tako provela radionicu za korisnike proizvoda naše tvornice vrhunskog dizajnerskog namještaja Prostoria, koja je rezultirala izložbom u njihovom splitskom salonu na adresi Poljička cesta 28b, a može se vidjeti do 26. svibnja. Uvjerena sam da su ti proizvodi pitanje buduće hrvatske dizajnerske i kulturne baštine, pa mi je posebno zadovoljstvo baviti se valorizacijom nečega tako živoga, što se razvija dalje. Na jesen mi je pak u planu između ostalog provesti i radionicu s pružateljima zdravstvene skrbi, čiji bi rezultati trebali biti predstavljeni u Galeriji Zoja Dumengjić u Kliničkom bolničkom centru Split, koja je nedavno osnovana u suradnji između te zdravstvene institucije i Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split, i u čijem kustoskom kolektivu djelujem.
